Pirotehnika, stadion i vatrogasac

By 6. listopada 2018. Novosti No Comments

Tekst koji moramo započeti prije svega sa žaljenjem i željom da se ništa više slično ne dogodi s pirotehnikom u Hrvatskoj ni na stadionu ni igdje drugdje. Također najoštrije osuđujemo bacanje pirotehnike na stadionima te ozlijeđenom vatrogascu iz Splita želimo što brži oporavak.

Krenimo sad s dijelom teksta koji bi željeli podijeliti s cjelokupnom javnosti. Događaj koji je obilježio protekli vikend u Hrvatskoj je ozljeđivanje vatrogasca na nogometnoj utakmici Hajduk-Dinamo u Splitu. Nakon tog nemilog događaja cijeli tjedan svakodnevno smo imali prilike čitati i gledati razno razne novinare, sociologe, psihologe, demagoge i dušobrižnike kako skupljaju lajkove, poglede i dižu vlastiti ego na nesreći jednog vatrogasca na svom poslu. Zanimljivo je i to da su upravo ti imali više za reći i više osuđivati od samog vatrogasca koji je ozlijeđen.

No krenimo redom. Za početak najbolje bi bilo da se još jednom dotaknemo pirotehnike na stadionu. Vječna tema u Hrvata. Mnogo smo već pisali o tome pa ovaj put prenosimo dio mišljenja novinara Juraja Vrdoljaka s kojim se apsolutno slažemo.

“Pirotehnika na stadionima je demonizirana tek u recentno vrijeme i to po dvostrukim mjerilima; bengalke su i dalje popularne na svim društvenim zbivanjima koje uključuju više od troje ljudi, ali se na stadionima pretvaraju praktički u oružja za masovno uništenje. Pirotehnika sama po sebi nije problem, ona je dio nogometne kulture još od sredine prošlog stoljeća kada su se počele formirati organizirane navijačke grupe i za mene nije sporno da ona pridonosi atmosferi na stadionu sve dok se koristi odgovorno — kako prema sebi i ljudima oko sebe, tako i prema samom klubu za kojeg navijaš. Bacanje pirotehnike u teren je neka druga priča, ona koja s pravom revoltira dobar dio javnosti jer će u najboljem slučaju taj čin prekinuti susret, dok će u najgorem netko nastradati od užarenog komada plastike koji nekontrolirano leti zrakom. Pojam navijačke subkulture nešto je od čega se dijelu javnosti diže kosa na glavi, jer prečesto kroz isticanje i pojašnjavanje nekih njenih odrednica djeluje kao da se relativizira nasilje koje je, nažalost, također njen dio. Ali odbacivati takav diskurz, etabliran u sociologiji i drugim granama društvenih znanosti, samo otežava razumijevanje i rješavanje problema koji se pojavljuju u ponašanju ekstremnih navijačkih grupa. U svijetu je, s druge strane, rastući trend stav da se prohibicijom i represijom samo povećava rizik nekontroliranih situacija — jer kada je navijač koji pali baklju predmet fokusa troznamenkastog broja kamera na stadionu i teških sankcija u slučaju privođenja, on nema taj luksuz da unosi pirotehničko sredstvo u izvornom obliku, sigurnim za korištenje. Pa onda krene improvizirati tako što unose materijale iz kućne radinosti, koji često nisu sigurni ni za onog koji ih koristi, a ni za ljude oko njega. Bacanje pirotehnike u teren nastavak je tog straha od progona, a jedino kada se navijači smisleno odluče na takav čin obično bude kada je u pitanju skretanje pozornosti na neke njihove poruke kao dio prosvjeda. Mnoge razvijene zemlje su, suprotno glupostima koje pojedinačni komentatori uporno serviraju, uvidjele tu korelaciju između prohibicije i povećanja rizika, pa su odlučile krenuti drugim smjerom — regulacijom. Norveška je, primjerice, legalizirala pirotehniku na stadionima tako što je naloženo da se pirotehnička sredstva koriste isključivo na određenom dijelu stadiona i da ih koriste ljudi koje će se unaprijed imenom i prezimenom delegirati. Vlasti su to objasnile upravo logikom prevencije incidenata na tribinama i na terenu, s obzirom na to da navijači više neće bacati baklje na teren kako bi izbjegli identifikaciju i drastičnu kaznu.”

No ono na što zapravo želimo skrenuti pažnju je sljedeće. Iako svi govore da je vatrogasac nastradao od “topovskog udara”. Gotovo nigdje se ne spominje da se ustvari radi o običnoj petardi. Doduše, ne običnoj već nekoj “malo jačoj”. Topovski udar termin je koji je ostao u upotrebi iz nekih prošlih vremena kada u Hrvatskoj(Jugoslaviji) nije bilo petardi pa su se ti topovski udari uglavnom nabavljali iz vojske/milicije te koristili na stadionima (ilegalno). Njihova pojava na tribinama nestala je s dolaskom petardi koje su znatno manjih dimenzija a mnoge čak i razornije moči te su prikladnije za tu svrhu. Zašto je to važno za ovu temu? U Hrvatskoj po postojećem zakonu u prodaji su dozvoljene samo petarde razreda F2( i to dva tjedna na godinu). U slučaju da se na stadionu koristila takva petarda, njihova razorna moć je takva da bi eventualno oštetila dio rukavice ozlijeđenog vatrogasca. Evidentno je da to nije slučaj i da je riječ o petardi koja nije legalno kupljena u Hrvatskoj ili preciznije vrlo vjerovano nije ni kupljena u Hrvatskoj. Tu dolazimo do detalja na koji smo upozoravali i na koji upozoravam proteklih nekoliko godina. Zabranom dijela pirotehnike nije se smanjio njezina količina i uporaba u Hrvatskoj. Jasno je da se danas u vremenu virtualnih shopova te raznih drugih mogućnosti samo promijenila vrsta, moć i način dobave takve pirotehnike, a posebice petardi. Upravo je ovo najbolji primjer da zabranom petardi ne rješava se problem, jer te petarde koje su zabranjene, one su tu, samo u ilegali. Najžalosnije je to što u trenucima zabrane(početka primjenjivanja novog zakona) u Hrvatskoj smo imali skoro idiličnu situaciju u smisli ilegalne pirotehnike i njene pojave. Gotovo je bila istrebljena, no netko je svjesno ili nesvjesno upravo time otvorio tu Pandorinu kutiju iz koje izlaze i ovakve scene.

Još jedno zanimljivo pitanje nameće samo po sebi. Upravo ovaj primjer jasno pokazuje neučinkovitost našeg zakonodavstva/provoditelja zakona i njihovu nemoć u smislu da imamo zakon koji se jasno i evidentno krši te doprinosi lošijoj situaciji nego što je bila prije njega. Dobar primjer za to su i megapopularne bengalke koje su u Hrvatskoj kao što kolega Vrdoljak kaže neizostavan dio provoda, sprovoda, dočeka i ispraćaja, ma svugdje gdje se okupi više od troje ljudi. One su u Hrvatskoj zabranjene( i za kupiti i za upotrebljavati fizičkim osobama) uz obrazloženje da se time želi spriječiti njihova zloupotreba prije svega na stadionu. Epilog svega? Na stadionima nikad više bengalki dok se one čak ne mogu ni legalno kupiti u Hrvatskoj. Ali ono što je žalosno je to da će na temelju tog zakona neki tamo lokalni provoditelj zakona sankcionirati nekog pojedinca jer je upalio bengalku jer mu se rodio sin, ženila kćer, slavi rođendan ili mu je jednostavno to gušt. Nije problem da se kazni taj pojedinac ako krši zakon, ali jasno je da je on tu kolateralna žrtva sistema. S druge strane oni protiv kojih je prvenstveno zakon donijet ionako za zakone i zabrane ne mare, a niti oni tko bi ih morali u tome spriječiti to mogu.

I za kraj sitnica koju još izdvajajmo. Neupitno je da se ta petarda nije smjela nalaziti i biti aktivirana na stadionu, no zašto profesionalni vatrogasac pirotehničko sredstvo ide hvatati rukom? Čak se s vrlo velikom učinkovitosti i sveukupno građanstvo uspjelo educirati na to da se ma kakva got pirotehnička naprava bila ne hvala rukom dok je aktivirana ili ako se nije aktivirala prilikom aktivacije. Čak i na samom stadionu svi vatrogasci imaju palice za odstranjivanje pirotehnike(vidljivo na naslovnoj slici, vatrogasac koji je uz ozlijeđenog ima je u ruci). Gotovo je neshvatljivo da se takav propust dogodio profesionalcu. Srećom javnost je ovaj puta gnjev mržnje preusmjerila u pojedinca koji je bacio tu petardu a mediji još uvijek prenose da se radi o topovskom udaru. A to srećom ne sotonizira i ne daje povoda javnosti da opet krenu u ofenzivu protiv petardi i pirotehnike. Iako sama petarda u ovoj situaciji nije apsolutno ništa kriva. Pojedinac koji je koristi na nepropisan način na neprikladnom mjestu i neprikladan odnos prema istoj na tom mjestu gdje nije trebala biti.